BLOG'OVSKI - ISTANBUL

Postoje gradovi, postoje velegradovi, postoje primarni svjetski velegradovi (alpha world cities) i postoji Istanbul. Jedan, jedinstven i neponovljiv. Već preko 2500 godina, kao Bizancij, Konstantinopol, Carigrad, Istanbul, uvijek je glavni grad nečega, čak i sada, kada više nije. Jednom nogom u Europi, drugom u Aziji, kao što je nekoć Kolos s Rodosa stajao na dvjema krajevima ulaza u luku, Istanbul je doista grad koji povezuje kulture, grad s bezbroj lica, od kojih su putniku namjerniku najvažnija dva, ovisno o tome s koje strane dolazi u grad. Za putnika iz Europe, Istanbul je orijentalni grad, kaotičan, bučan, s mnoštvom mirisa, dovikivanja, svekolike trgovine, egzotičnih začina i jela… Za putnika koji dolazi s istoka, Istanbul je europski grad, sređene infrastrukture, zapadnjačkih zgrada, europskih urbanih uzusa… Kako god bilo, Istanbul je napad na sva osjetila. Ako puše kao sumanuto, kao jučer, onda i na kinetičko osjetilo, za koje malo ljudi uopće znade da ga ima.

Da moram nekomu preporučiti samo jedan svjetski grad koji treba posjetiti, bio bi to Istanbul. Svaka čast Londonu, Parizu ili New Yorku, ali to su ipak zapadnjački gradovi, gdje su ostale kulture getoizirane u četvrti poput Chinatowna ili Male Indije, dok je dominantna kultura ipak zapadnjačka. Istanbul doista ima sve od oba svijeta. Čak je i geografski smješten nekako usred ekumene (nastanjenog područja Zemlje), što ga čini idealnim čvorištem svjetskih komunikacija, pogotovo zrakoplovnih. Sorry, Ludbreg, ali Istanbul je ipak u prednosti. Pučka etimologija kaže da ime Istanbul dolazi od bizantskog grčkog izgovora εις την πολην („is tin polin“), tj. "u grad“ (jer se znalo što je Grad). Ta etimologija ima tek jednu manu – pogrešna je. Istanbul je tursko pojednostavljenje od Konstantinopol.

Istanbul je transkontinentalan grad (začudo, ne jedini – Port Said i još neki u Kazahstanu također spadaju ovamo), premda se većina turistički relevantnih lokaliteta nalazi u europskom dijelu. Dva dijela razdvaja Bospor, Goveđi gaz (nazvan tako jer je ovuda prošla nesretna Zeusova ljubavnica Ija, koju je Hera pretvorila u kravu), odnosno Boğazıçı, prolaščić. Od njega se odmah na početku na europskoj strani odvaja Zlatni rog (Haliç), prostrani estuarij koji razdvaja Stari Istanbul (s Ajom Sofijom, Plavom džamijom, palačom Topkapı, Velikim bazarom, Sulejmanijom, itd.) od Galate ili Pere, negdašnje đenoveške kolonije na strmom brdu s druge strane Zlatnog roga. U Galati se nalazi İstiklâl caddesi, Avenija neovisnosti, koja vodi do Taksima, glavnog istanbulskog trga, centra svih masovnih događanja. Taksim znači "razdioba“, zato što se nekoć ispod njega nalazila vodovodna sabirnica odakle se voda distribuirala dalje po gradu. Danas je Taksim više prometna razdioba, odakle se nepregledne struje pješaka i vozila upravljuju na sve strane grada. Galatom dominira nekadašnji đenoveški toranj, na kojem je danas vidikovac. Stari je Istanbul omeđen Teodozijevim zidom, Galata pak završava na Taksimu. Dalje od toga nove su rezidencijalne i poslovne četvrti koje se protežu u beskraj, sve tamo do slamova, odnosno, kako ih Turci zovu, gecekondular – "ono što je izgrađeno noću“. Naime, prema islamskom zakonu kuća izgrađena noću ne smije se rušiti, odatle to ime i ta graditeljska praksa. Računa se da oko 6 milijuna od istanbulskih 16 milijuna stanovnika živi u slamovima. Što ne sprečava priljev novih stanovnika – oko 200 000 godišnje.

Za mene kao cat person, Istanbul ima još jednu veliku prednost - brojne mačke, koje su sve dobro uhranjene, jer se u islamu ljudi mnogo bolje brinu o mačkama nego o psima.
Ukratko, vjerojatno ste već mogli zaključiti da jako volim Istanbul. Bih li u njemu mogao živjeti? Baš sam o tome razmišljao dolazeći prvo jutro u hostel. Vjerojatno ne bih. Život podrazumijeva ulazak u kolotečinu grada, privikavanje na prometne gužve, dugotrajan put do posla (jer se većinom živi po udaljenim predgrađima), a sve je to naporno. Dobro je doći na par dana, promuvati se i onda zbrisati. Istanbul je kao droga koja se uzima u malim količinama, inače oguglate i nema efekta.
Jučer se nisam previše kretao gradom, lijevala je kiša i puhao strašan vjetar, tako da sam samo otišao na ručak i potom opet na šetnju navečer, čisto kako se ne bih usmrdio od pukog sjedenja u hostelu. Pokisnuo sam sasvim dovoljno da mi se jakna još cijedi, a i njena nepromočivost je došla u pitanje. Danas je ogranulo sunce, jedino ne znam kako će biti s vjetrom. Po fijukanju koje čujem izvana, i dalje isto. No barem sam dobio nekoliko preporuka lokacija koje moram obići, tako da danas krećem udarno. Eh, i zbog tog nepotrebno izgubljenog dana, odlučio sam ostati još jedan dan dulje u Istanbulu. Zašto ne? Vremena barem imam…