BLOG'OVSKI - PUT U AZIJU

Eto nas nad istočnim Turkmenistanom. Pola osam je ujutro, nad desnim krilom aviona javlja se zora. I to ona čista, pojavivši se nježno, stvarajući predivan kontrast prema krilu aviona, dajući do znanja da će odavde pa nadalje ipak biti - dan. A prene nas i stoga što dođe - prerano. Evo, nama je još večer: nazdravljamo čašom bijeloga vina što smo ga odlučili ispiti nakon avio-večere. A već je jutro! Asti gospe. Istinabog, u avionu oko nas svi spavaju. I još će dugo!: pa da, treba skucati tih 5-6 sati sna, barem...
San... Mislili smo da nećemo, no s ovim dolaskom jutra utonusmo u san i mi negdje nad Kabulom. Tko bi se nadao ovako bezbrižnu snu iznad Afganistana! Povik: Himalaja na lijevo! Dekica je strgnuta, trči se na lijeva okna, podižu plastični zaslon i nažalost, kraljica planina, krov svijeta, ipak se nije vidjela, od debela sloja oblaka. Nakon 15 minuta što smo ih proveli viseći na prozoru i dodijavajući onima  ravnodušnima u društvu božanske planine (možda ovuda putuju često da bi bili entuzijastični), konačno su se ukazale široke doline i nestvarno moćni visovi oko njih. No, ne zadugo. Opet je nadošla pamučna bjelina, zakrila Zemlju a Kufer konačno otjerala na njegova sjedala te zavila u san.